Paolo Iotti i Marco Pavarani u svojoj se generaciji smatraju arhitektima u usponu. U specifičnim uvjetima talijanske arhitektonske scene još uvijek ih se označava kao "mlade arhitekte" (iako su obojica rođeni 1973. godine). I to ne zato što u Italiji arhitekti ne stare zahvaljujući nekom čudotvornom klimatskom utjecaju ili mediteranskoj kuhinji, nego zato što nailaze na velike poteškoće u profesionalnom razvoju, što dakako predstavlja potpuno suprotan razlog. Pritom su kulturna formacija, tradicija i individualni talent nesumnjivo važni, ali zaboravlja se sama priroda naše discipline: činjenica da ona ima "slabi znanstveni status" te se posljedično tome teško može naučiti, a time i podučavati. U arhitekturi je temeljno iskustvo projektiranja, ali i građenja kao potvrde projekta. Zbog komplicirane situacije u Italiji mladim se arhitektima pružaju rijetke mogućnosti za rad, dapače ima puno arhitekata, a malo posla. Posljedica je toga "usporavanje" razvoja, profesionalnog i kreativnog, a pored toga dolaze još i ekonomski i društveni problemi, također veoma važni. S druge strane kritika, danas još više idealistički usmjerena nego što se vjerovalo da može biti, često zaboravlja tu očitu stvarnost i njezine posljedice.